Kolegij: Latinska paleografija



Download 16.38 Kb.
Date09.07.2022
Size16.38 Kb.
#156376
Pisma latinske paleografije


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
AKADEMSKA GODINA: 2019./2020.

Pisma latinske paleografije

Kolegij: Latinska paleografija
Profesor: dr. sc. Tomislav Galović
Rad izradio: Mislav Kučko

U ovom eseju fokus će biti na fontovima latinske paleografije, a to su uncijala, poluuncijala, stari rimski kurziv i novi rimski kurziv. U eseju će biti prikazane bitne činjenice o svakom fontu, njegova datacija, način pisanja te razlike koje možemo primijetiti između fontova. Fontovi će biti prikazani kronološki, od najstarijeg do fonta koje se koristio u srednjem vijeku. Fontovi su nastali u antici i kasnoj antici i služili su za svakodnevno pisanje, a također i za službene dokumente. Font je ovisio i o modernizaciji podloge na kojoj su pisani, a o tome je ovisila i brzina pisanja. Fontovi su pisani latinskim jezikom koji je bio službeni jezik antičkog svijeta i nadalje sve dok latinski nisu zamijenili narodni jezici.


Najstariji font koji je spomenut u ovom tekstu jest rimski kurziv. On se dijeli na dva razdoblja: stari i novi rimski kurziv. Rimsko pisanje je dobilo naziv kurziv po načinu pisanja, a to je pisanje bez podizanja stvari kojom je pisano, moderno „pisanje bez podizanja penkale“. Kurziv je forma pisanja koja se koristila u antičkim Rimu i služila je za svakodnevnu komunikaciju, odnosno kurziv je bio manje formalan način pisanja. Potječe od kvadratne kapitale te nije mogla zadovoljiti potrebe poslovnoga života, jer je to bilo glomazno pismo. Njome se nije moglo brzo pisati, pa ju je trebalo prilagoditi dnevnoj uporabi. Font se koristio od 1.st. pr. Kr do 3 st., a izvori se mogu pronaći u ostavštinama Pompeja, grad koji je bio izbrisan nakon erupcije vulkana. Izvori su povezani sa tržnicama, a napisani su u sklopu grafita. Stari rimski kurziv koristio se na podlogama papirus i voštanim pločama. Slova karakteristična zastari rimski kurziv bili bi E, F i M. Potezi slova odvojeni su, pa se tako slovo E sastoji od dviju usporednih crtica, slovo F od jedne duže i jedne kraće odvojene crtice, a slovo M raspalo se na četiri odvojene usporedne crtice. Način pisanje jest malo prema desno, slova su u većini malena. Glavni cilj fonta je bio u tome što se nastojalo koristiti što više riječi u manje poteza, pa se često sklapaju dvije rečenice zajedno, a također se teško mogao odvojiti naslov od samog teksta.
Druga velika faza latinskog kurziva započela je u 3.st. Stari zamjenjuje novi rimski kurziv. On se najviše razlikuje od starog u tome što su slova veća i tečnija, odnosno slova su ljepše formirana i lakša za čitanje. Font je objedinio administrativnu i svakodnevnu uporabu, a font se kao takav ustalio tijekom razdoblja kasne antike. Font dobiva na popularnosti tijekom 4.st, nakon što se u potpunosti reformirao. Važnost ovog pisma je u tome što su nadolazeća pisma kao što je npr, uncijala i poluuncijala koristile kurziv kao temelj. Slova su bila različitih veličina. Pa npr. slova E, C, F su često bila viša od ostalih slova. Isto kao i stari rimski kurziv, novi je bio težak za čitati. Sam cilj pisma je bio brže pisanje i čitanje, a do problema dolazi kada se slična slova nalaze jedan pored drugoga. Nastojalo se izbjegavati takav način pisanja, pa tako slova i,m,n,p,q te velika slova N i O nisu pisana jedna nakon drugoga jer je to uključivalo dizanje olovke. Na novi rimski kurziv je utjecao grčki kurziv što se može vidjeti u slovu A koji je vrlo sličan grčkoj alfi. Lijep primjer kurzivne minuskule predstavlja Trogirska olovna pločica sa zapisima protiv uroka iz VI. st., a najstarije i najpoznatije pismo jest pismo preporuke od strane Vitalisa prema Ahileju koje je nastalo u Egiptu.
Dakle, novi i stari rimski kurziv su pisma koja su bila prisutna tijekom kasne antike, ali već krajem kasne antike u V.stoljeću dolazi do stvaranja dvaju novih pisma, uncijale i poluuncijale. Ta pisma su kao temelj koristila rimska kurzivna pisma, a razlika je bila u tome što je uncijala majuskulno pismo, a poluuncijala je vezana uz rimsku minuskulu. Uncijala se pojavljuje već u 3.st, a njezino ime potječe od riječi uncia što znači 1/12, ali neki paleografi smatraju da potječe od riječi uncus što znači da slova potječu od rimske kvadratne kapitale. Uncijala je knjižno pismo zaobljenih oblika nastalo kombinacijom uglate kapitale i kurzivne majuskule. Njome su pisani kodeksi pretežno, no ne isključivo kršćanskog sadržaja te se kao i poluuncijala, s kojom ima velikih sličnosti, držala kršćanskim pismom. Obilježavaju je kaligrafski potezi zaobljenih oblika, osobito naglašeni kod karakterističnih slova A, D, E, H, M, Q, U. Uncijala je pretežito pisana na pergameni jer za razliku od papirusa se moglo ljepše oblikovati okrugli način pisanja. Slova su bila velika, lako čitljiva, a kratice su rijetko korištene, najčešće su bile povezane sa kršćanskim sadržajem, kao npr. IHS koja je predstavljala ime Isus. U početku se koristilo manje kratica, i to na kraju retka, a poslije se pojavljuju i druge kratice te se po sustavu kraćenja i zastupljenosti mogu utvrđivati relativni kronološki odnosi među rukopisima. Obilježje je uncijale spajanje slova (litterae contiguae), a u mlađim kodeksima pojavljuje se interpunkcija: točka te točka i zarez. Danas ima oko 500 sačuvanih dokumenata pisanih uncijalom, a najpoznatija sačuvana dolazi od strane Cicerona „De Res Republica“ i čuva se u Vatikanskoj knjižnici. Za hrvatsku je povijest važno Čedadsko evanđelje (Evangeliarium Cividalense), pisano uncijalom iz V. ili VI. st., koje se čuva u muzeju grada Cividale del Friuli. Za razliku od uncijale, poluuncijala je pisana minuskulom koja se očituju u prelascima nekih slova (b, d, g, m, q, r, s) iznad i ispod dvocrtovlja te se nastavlja tradicija novog rimskog kurziva jer je također korištena za brzo pisanje i najviše je pomogla administraciji. Datacija je ista kao i uncijala. Pismo je korištena u širokom luku, a knjige datirane iz tog doba su pisane poluuncijalom. Tekst pisan poluuncijalom ima prostora između svakog slova čime se olakšava čitanje. Karakteristična su slova a, g, r, a sustav kratica isti je kao kod drugih majuskulnih pisama rimskog doba, jedino su znakovi za kraćenje nešto drukčiji. Kratila su se uobičajena nomina sacra (deus, dominus, sanctus, spiritus, episcopus, presbyter i dr.). U početku se rabilo manje kratica (nomina sacra i epigrafske kratice), a poslije su se pojavile i druge te se po sustavu kraćenja i zastupljenosti kratica mogu utvrđivati relativni kronološki odnosi među rukopisima. Obilježja su poluuncijale i uporaba ligatura, te nedosljedna uporaba točke kao interpunkcijskoga znaka. Problem kod poluuncijale je njezin utjecaj, odnosno koje pismo je utjecalo na poluuncijalu. Osim rimskog kurziva, na pismo je utjecala uncijala, ali takav način se može pronaći u nekim izvorima gdje su okrugla slova direktno povezana s uncijalom. Razlike se mogu uvidjeti u početnom slovu jer se u poluuncijalu posebno označavalo s velikim slovom, odnosno većim od ostalih slova. Poluuncijala je bilo popularnije pismo jer je utjecalo na pisma koja su stvorena tijekom 7. i 8.stoljeća, kao npr. beneventana i karolina. Jedna od najvažnijih poluuncijalnih izvora jest manuskript sv.Hilarija iz Poitiersa u Rimu, napisanog između 509. i 510.g. U hrvatskoj pisanoj baštini najznačajniji je kodeks poznat pod imenom Splitski evanđelistar (Evangeliarium Spalatense), najstarija knjiga na hrvatskim prostorima, pisan kaligrafskom poluuncijalom.
Download 16.38 Kb.

Share with your friends:




The database is protected by copyright ©essaydocs.org 2022
send message

    Main page